Intervju: dr. sc. Ivana Matković Leko
Dr. sc. Ivana Matković Leko hrvatska je znanstvenica zaposlena na Sveučilištu Columbia u New Yorku, gdje se bavi istraživanjem plućne fibroze. Krajem 2019. godine osvojila je nagradu Diva godine kojom Večernji list nagrađuje hrabre i inspirativne žene u našem društvu te na taj način približila područje znanosti široj javnosti. Kada ne istražuje plućnu fibrozu, ova mlada znanstvenica vodi uspješan lifestyle i travel blog, a laboratorij u kojem radi nedavno se pridružio nizu laboratorija koji istražuju aktualnu bolest COVID-19 - o kojoj i sama svakodnevno educira svojih 10 000 pratitelja na Instagramu. Za mbio.hr ispričala je sve o svojem studiju, trenutnim istraživanjima, tajnama uspjeha i budućim planovima.
Diplomski studij biologije završili ste na Sveučilištu u Osijeku. Kako ste odabrali baš taj studij i sveučilište? Što smatrate najvećim kvalitetama studijskog programa koji ste završili?
Biologiju sam odabrala jer je to fundamentalna znanost u punom smislu riječi. Proučavanje biologije je za mene oduvijek bilo fascinantno jer nas povezuje sa svijetom u kojem živimo i podsjeća nas na našu međusobnu povezanost sa svim ostalim životnim oblicima. Razvija svijest o značaju jedinstvene faune i flore u različitim ekosustavima. Pruža mogućnost upoznavanja procesa koji se odvijaju u svim živim bićima. Osim toga, proučavajući biologiju, postajemo sposobni donositi informiranije odluke o vlastitom zdravlju i o važnim biološkim pitanjima, poput genetski modificiranih kultura ili uporabe antibiotika, te doprinosimo medicinskom i biotehnološkom napretku. Kao rođena Osječanka odlučila sam se za studij u svojem gradu, a ono što me osvojilo „na prvu“ je struktura samog studija. Programi preddiplomskog i diplomskog studija na Sveučilištu u Osijeku osiguravaju horizontalnu i vertikalnu pokretljivost studenata budući da su strukturirani po načelu 70% obveznih kolegija i 30% izbornih, po uzoru na europske studije “major + minor”, a također su usklađeni sa sličnim studijima u Hrvatskoj. Iako sam studij daje poprilično široko znanje iz generalnog područja biologije, glavna kvaliteta je upravo velik udio izbornih kolegija koji omogućuje dopunu temeljnog programa te upis poslijediplomskih studija na drugim hrvatskim sveučilištima, ali i onima u inozemstvu.
Danas ste zaposleni kao postdoktorandica na Sveučilištu Columbia u New Yorku, gdje se bavite istraživanjem matičnih stanica i organoida. Budući da se radi o relativno novom području, biste li mogli ukratko opisati što točno Vaš projekt obuhvaća?
Trenutno se bavim istraživanjem plućne fibroze, nemilosrdne kronične bolesti koju karakterizira stvaranje ožiljaka i zadebljanja na plućnom tkivu. To otežava prolazak kisika kroz alveole ili drugim riječima, pacijenti imaju ekstremno otežano disanje i završavaju fatalno samo 2-5 godina od postavljanja dijagnoze. Bolest je rijetka i nedovoljno istražena, što utječe i na predviđanje simptoma. Rana dijagnoza je od velike važnosti jer se napredovanje bolesti može usporiti lijekovima dostupnim na tržištu, ali potpunog lijeka nema. Budućnost je u matičnim stanicama. Većinu saznanja o razvoju organa i bolestima najčešće dobivamo kroz eksperimente koji su rađeni na miševima. Genom miševa je u velikoj mjeri sličan ljudskom genomu, no ipak postoje razlike. Zato se u zadnje vrijeme istraživanja sve više okreću upotrebi embrionalnih matičnih stanica koje imaju dva zanimljiva i unikatna svojstva. Prvo je sposobnost samoobnavljanja, a drugo je pluripotentnost ili sposobnost da se pretvore u bilo koji tip stanice u tijelu – stanicu mozga, jetre, bubrega ili pak pluća. To svojstvo upravo i ja koristim u svrhu istraživanja plućne fibroze. Jeste li mogli zamisliti kreiranje organa izvan tijela prije desetak godina? Vjerojatno ne. Određenim signalnim molekulama “navedem” embrionalne matične stanice da postanu stanice pluća i zatim uzgajam mini-organoide u inkubatoru, odnosno organe koji svojom kompleksnošću u potpunosti nalikuju stvarnom organu u ljudskom tijelu. Od milja ih zovemo “patients in a dish”. Ovaj pristup omogućava testiranje lijekova, proučavanje gena i njihovo moduliranje bez da zapravo imamo stvarnog pacijenta i uzorke njegove biopsije. Moj cilj je otkriti i ispraviti mutacije povezane s nastankom ove opake bolesti, te pokušati razviti terapeutik za oboljele osobe s ciljem potpunog izlječenja. S obzirom na trenutnu situaciju u svijetu, moj se laboratorij priključio istraživanju bolesti COVID-19 uzrokovane novim koronavirusom, te se optimistično nadamo doprinosu znanstvenoj zajednici u borbi protiv širenja zaraze.
Za poslijedoktorsko usavršavanje mogli ste birati između Sveučilišta Stanford, Albert Einstein College of Medicine i Sveučilišta Columbia. Koja je tajna Vaših uspješnih prijava na navedena sveučilišta? Koje su kvalitete koje se cijene kod kandidata?
Nakon doktorata završenog u Europi, odlučila sam provjeriti kakve su šanse preko bare i prijaviti se na pet natječaja na prestižnim američkim sveučilištima. Tri prijave su rezultirale ponudom za poslijedoktorsku poziciju. Rekla bih da tajna uspješnih prijava leži u pronalasku onih pozicija koje će u što većem opsegu odgovarati našem teoretskom znanju, ali i vještinama i tehnikama kojima vladamo u laboratoriju. Moje mišljenje je da su tehničke kompetencije možda i bitnije, jer je teoriju lako usvojiti u vrlo kratkom roku ekstenzivnim čitanjem literature. Sve tri pozicije koje sam dobila su uključivale rad s organoidima, ali su bolesti koje su se proučavale bile raznolike – dijabetes, kolorektalni rak i plućna fibroza. S obzirom na to da sam doktorirala na temu koja je proučavala kolorektalni rak i matične stanice debelog crijeva, odlučila sam se na mali zaokret i izabrala proučavati plućnu fibrozu, rijetku i nemilosrdnu bolest za koju trenutno nema lijeka. Osim predznanja i tehničkih kompetencija, značajan je i ljudski faktor. Svaki mentor je drugačiji, te je bitno pronaći zajednički jezik kako bi suradnja bila što kvalitetnija. Kvalitete koje se cijene kod kandidata su uglavnom sposobnost za sažetu, ali efektivnu komunikaciju i kolaboracija unutar tima. U labosu ništa ne funkcionira na levelu pojedinca, iako je bitno da pojedinac dostavlja rezultate i demonstrira napredak u što kraćem mogućem vremenu. Znanost napreduje velikom brzinom i potrebno je „držati korak“. Također, potrebno je demonstrirati sposobnost analitičkog razmišljanja i dokazati talent za identifikaciju problema, njihovo poboljšanje i rješavanje kompleksnih pitanja. Amerikanci kažu da je bitno imati „the ability to hit the ground running“, odnosno brzo se prilagoditi novonastalom profesionalnom okruženju.
Aktivni ste i na Instagramu, gdje vodite uspješan lifestyle i travel blog. Kako uspijevate (vremenski) uskladiti kreiranje sadržaja sa znanstvenim radom kojim se bavite?
Hvala! Instagram za mene predstavlja kutak gdje se objavljuju mali kvadratići sreće, lijepi trenuci zabilježeni na fotografijama koje poslije ostaju neprocjenjive uspomene na događaje, ljude ili mjesta koja smo posjetili. U mom slučaju su to najčešće slike s putovanja o kojima sam postala ovisna u zadnjih nekoliko godina. Moje pravilo je da nikada ne objavljujem slike dok sam zaista na putovanju, već to činim po povratku. Prijatelji mi znaju reci da je kod mene više Latergram nego Instagram, ali na taj način uspijevam uživati u trenutku bez opterećenja i onda sadržaj objavljujem kako mi slobodno vrijeme dozvoljava. Posao nam je svima bitan dio života, ali smatram da treba održavati zdrav i kvalitetan balans između posla i slobodnog vremena, štoviše potrebno je stvoriti slobodno vrijeme za opuštanje u prirodi, sport, čitanje knjiga, odlazak u kazalište, na putovanje ili bilo što drugo što nas uveseljava, čak i onda kada se čini gotovo neizvedivo. Sve se može stići uz dobru organizaciju vremena, te potporu obitelji i prijatelja.
Nedavno ste osvojili nagradu Diva godine kojom je Vaš znanstveni uspjeh prepoznat u široj hrvatskoj javnosti. Kako Vi doživljavate percepciju znanstvenica u javnosti u današnje vrijeme? Mislite li da ta slika odgovara stvarnoj situaciji?
Nagrada Diva godine Večernjeg lista me razveselila jer sam dobila priliku ispričati svoju priču i dati mladim djevojkama i ženama do znanja da se trudom i radom može uspjeti i u zanimanjima koja su za žene netipična. Još je uvijek manje žena nego muškaraca u STEM zanimanjima. Po mojem mišljenju nekoliko je ključnih faktora, među kojima je najznačajniji faktor socijalna barijera, uključujući stereotipe, spolnu pristranost i “klimu” odjela za znanost i inženjerstvo na fakultetima i sveučilištima, koji i dalje blokiraju napredak žena u STEM-u i uzrokuju strašan spolni disbalans. Također, diskriminacija i stereotipi idu “ruku pod ruku”. Mislim da se žene još uvijek smatra manje kompetentnima u odnosu na muškarce, čak i kada su sve reference na CV-u iste. Dokazano je da odbori fakulteta favoriziraju muške kandidate za čelne pozicije. Paradoksalno je i da žene uspješno završavaju fakultete i doktorate, ali teško dolaze do pozicije voditeljica vlastitog laboratorija. To su uglavnom muškarci. Ono što je pak pohvalno i tračak svijetla jest činjenica da su u zadnje vrijeme osnovane brojne organizacije s ciljem ohrabrivanja žena da se upuste u poslove u predominantno muškom STEM području.
Gdje se vidite u budućnosti? Ima li nekih znanstvenih pitanja na koja biste posebno voljeli naći odgovor?
Vrlo zanimljivo pitanje! Za Columbiju sam potpisala višegodišnji ugovor te se u bliskoj budućnosti svakako vidim u laboratoriju, no nikada ne znamo gdje će nas životno putovanje odvesti. Jedna od velikih želja mi je pokušati kombinirati znanje stečeno u laboratorijima i pokrenuti vlastitu biotehnološku kompaniju. Uvijek tvrdim da je bitno imati cilj, marljivo raditi na njegovom ostvarenju i nikada ne odustajati. Kao što sam već navela, željela bih ostvariti otkriće u području plućne fibroze. Jedina trenutna opcija za potpuno izlječenje bolesti je transplantacija pluća, no taj je postupak otežan nedostatkom donora, zahtijeva od kirurga ekstremno tešku tehničku izvedbu, a oporavak pacijenata je dugotrajan. Moj cilj je karakterizirati mutacije koje su povezane s inicijacijom fibrotičkih promjena, te otkriti koja molekula je ciljna, odnosno target u svrhu razvijanja terapeutika. Uvijek pratim napredak ostalih područja i veselim se uspjehu drugih znanstvenika. Posebno bih voljela kada bi znanstvenici našli odgovore na stanja poput astme i pretilosti koja su u posljednjih 20 godina uzela maha. Također, zanimljivo bi bilo pomaknuti granice regeneracije tkiva i organa. Poznato je da ljudi mogu regenerirati stanice kože, krvi, pa čak i jetre, no što je s potencijalom matičnih stanica? Poznato je da stanice nekih organa koji su podlegli ozljedi ili stresu preuzimaju ulogu matičnih stanica, diferenciraju se u određeni tip stanice koji je u tom trenutku kompromitiran i obnavljaju homeostazu organa. Bilo bi izvrsno kada bi se ovo svojstvo moglo koristiti u svrhu regeneracije kardiovaskularnih i neuroloških bolesti. Istraživanja bolesti poput Alzheimera, demencije i raka su svakako rezultirala ogromnim napretkom u nekoliko posljednjih godina, no brojni izazovi još uvijek stoje na putu pronalaska lijeka. Za dobrobit cijelog čovječanstva, iskreno se nadam se da ćemo u skorijoj budućnosti dobiti odgovore na barem neka od ovih pitanja. Također se nadam kako ćemo zajedničkim snagama uspjeti zaustaviti širenje koronavirusa, te naći adekvatnu terapiju za zaražene.
