Intervju: Mirta Stantić
Neuroznanstvenica, prevoditeljica, spisateljica, ali i iznimno draga i pristupačna osoba – sve je to Mirta Stantić, studentica doktorskog studija na Sveučilištu Oxford, s kojom smo pričali o njezinim dosadašnjim iskustvima. Od znanstvene olimpijade, prve objavljene knjige, studija na Sveučilištu Harvard, radnog iskustva u Facebooku, prevođenja bestselera pa sve do današnjih istraživanja kojima se bavi - sve je Mirtine uspjehe već sada teško nabrojati, a s nama je podijelila savjete, mišljenja i dojmove koje je stekla putem.
Ukupno 8 godina provela si u Americi, uključujući godinu dana na srednjoškolskoj razmjeni, 4 godine studija na Sveučilištu Harvard i 3 godine u Kaliforniji gdje si radila za Facebook. Za one koji razmišljaju o studiju ili usavršavanju u Americi, ima li razlika između zapadne i istočne obale u pristupu radu i studiju?
Jako zanimljivo pitanje. Nemam direktnog iskustva sa studijem na zapadnoj obali, ali u stilu života svakako ima nekih razlika, što vrijedi uzeti u obzir – mislim da je istočna obala generalno malo formalnija, a zapadna obala nešto opuštenija, premda svakako ima iznimki tom pravilu. Ono što nema veze s akademskim sustavom, a s vremenom postane važno, jest da je s istočne obale daleko jednostavnije doći doma. Što se studija tiče, mislim da se ne može generalizirati na razini obale, nego zapravo jedinu razliku čini to je li neki studij „liberal arts“ ili je sličniji malo rigidnije zadanim europskim (pa i hrvatskim) studijima, najčešće na tehničkim sveučilištima. Ipak, svako sveučilište ima neku svoju priču – recimo Harvard i MIT zbog neposredne fizičke blizine surađuju neposrednije nego što bi dva takva sveučilišta inače surađivala, Stanford zbog svoje neposredne blizine Silicijskoj dolini usko surađuje s velikim i malim tehnološkim firmama, i tako dalje. Ovisno o tome što čovjeka zanima, vrijedi se upoznati sa sveučilištima oko kojih se raspituje.
Američki obrazovni sustav po mnogo se toga razlikuje od hrvatskog. Moguće je samostalno birati predmete, kao i upisati doktorski studij odmah nakon stjecanja BA ili BS diplome. Što smatraš glavnim prednostima, a što potencijalnim nedostacima takvog sustava?
Tako je, u Americi se većina predmeta unutar fokusa studija može birati – recimo, od svih predmeta koje sam slušala tijekom četverogodišnjeg preddiplomskog studija, mislim da su samo četiri bila obavezna i zadana, a sve ostalo izborno. Treba napomenuti da to, dakako, ne znači da sam mogla birati bilo što, nego da mi je sveučilište dalo da unutar nekih kategorija sama izaberem područje svog interesa. Recimo, morali smo izabrati tri takozvana “core” kolegija, a bilo nam je ponuđeno njih 12, pa je svatko birao prema vlastitom interesu (primjera radi, ja sam izabrala kolegije iz kognitivne neuroznanosti, statistike i neuroanatomije, a cimerica je na istom studiju izabrala socijalnu i razvojnu psihologiju). Mislim da je to genijalna prednost sustava i da su zbog toga ljudi već nakon preddiplomskog studija relativno duboko obrazovani u području svog interesa. Vjerujem da takav sustav bolje priprema za doktorski studij i za daljnju karijeru.
Ono što vidim kao njegovu potencijalno negativnu stranu jest da se u njemu lakše “izgubiti”, odnosno da, ako čovjek nema jasno definirane interese, može biti jako teško odlučiti koje kolegije izabrati. Premda se to, dakako, često događa, na Harvardu smo imali pristup velikom broju različitih akademskih savjetnika s kojima smo mogli razmotriti kolegije od interesa kad god je trebalo, pa i koji su nam često pomagali s planiranjem semestara i balansiranjem zahtjeva različitih kolegija. Ali svakako priznajem da na nekom manjem ili lošije financiranom sveučilištu takav sistem izbora studente može progutati.
Trenutno si doktorandica na Sveučilištu Oxford, gdje se baviš kognitivnom neuroznanošću. Možeš li opisati što kognitivna neuroznanost obuhvaća i čime se točno istraživačka grupa čiji si dio bavi?
Ovdje sam na doktoratu iz eksperimentalne psihologije i kognitivne neuroznanosti u grupi profesora Geoffreyja Birda koji vodi laboratorij za socijalnu i kognitivnu kliničku neuroznanost. Rad laboratorija primarno se bavi pitanjima razumijevanja kognitivnih i neuralnih mehanizama u autizmu i aleksitimiji, a moj je doktorat posvećen vizualnom aspektu tog pitanja. Mene, naime, zanima kako možemo objasniti poteškoće u vizualnoj percepciji, poglavito lica i objekata, u autizmu i aleksitimiji, pa pokušavam postaviti i bolje objasniti postojeće kognitivne mehanizme. Uz to se bavim i neuralnim aspektom istraživanja čiji je cilj definirati neuralne indekse poteškoća na koje te populacije nailaze. Kada sam se pridružila ovoj grupi, odlučili smo nastaviti i moj prethodni rad s prozopagnozičarima, populacijom koja je meni potpuno fascinantna – radi se, naime, o ljudima koji selektivno ne mogu percipirati lica, premda nemaju drugih kognitivnih ni vizualnih poteškoća (dakle, normalno prepoznaju automobile, znakove, mjesta, objekte, itd.). Naša istraživanja pokušavaju objasniti i neuralne mehanizme tog poremećaja.
U širem smislu kognitivna neuroznanost zaista je zanimljivo područje koje spaja medicinski dio neurologije i neuroanatomije s eksperimentalnim pristupom psihologiji. Kognitivni neuroznanstvenici često se bave pitanjima mehanizama, a ne liječenja, određenih neuroloških poremećaja, a uz to često pokušavaju objasniti i određene supkliničke pojavnosti. Možda je najvažnije to da polje kliničke neuroznanosti nije ograničeno na populacije s nekim kognitivnim poteškoćama, nego da se često bavi i neurotipičnim populacijama, kako odraslima, tako i djecom. Ukratko, mi pokušavamo razumjeti različite kognitivne i neuralne mehanizme, a za to koristimo što god nam je potrebno – kompjuterske zadatke, različite neuralne metode, populacije s i bez problema u nekoj domeni, itd.
Kako si se odlučila za upravo to područje?
I nakon svih ovih godina, pa i nakon nekoliko godina rada u Facebooku koji je bio jedva povezan s mojim diplomskim i sad doktorskim radom, i dalje mislim da su pitanja koja postavljamo u kognitivnoj neuroznanosti najzanimljivija na svijetu. Želimo li razumjeti svijet oko sebe, čini mi se da moramo početi od razumijevanja sebe i svojih odnosa s ljudima oko nas – premda se tom problemu može pristupiti s nekoliko strana, mene je uvijek najviše vuklo razumijevanje neuralnih i kognitivnih mehanizama našeg ponašanja i razmišljanja.
Prevoditeljica si bestselera Još uvijek Alice i Svaka nota odsvirana, u kojima neuroznanstvenica Lisa Genova prikazuje život s Alzheimerovom bolesti i amiotrofičnom lateralnom sklerozom. Jesi li osobno surađivala sa spisateljicom? Kako izgleda i koliko traje proces prevođenja jedne takve knjige?
Prevođenje Lisinih i drugih knjiga primarno mi je hobi, način da hrvatskoj javnosti donesem knjige u kojima sam sama jako uživala i da ostanem u kontaktu s hrvatskom literarnom scenom. Trajanje je doslovce individualno od poglavlja do poglavlja, ali budući da prevodim isključivo knjige koje mi se silno sviđa čitati, uvijek uživam u tom poslu. S Lisom sam u ovom slučaju samo koordinirala ovaj izvrstan intervju sa znanstvenom novinarkom Tanjom Rudež, ali u nekim sam drugim situacijama intenzivnije radila s autorima i uvijek sam iznenađena koliko su ljudi normalni kad ih upoznaš, ma koliko poznati bili.
I sama si tijekom srednjoškolskog obrazovanja u zagrebačkom MIOC-u objavila roman. Kako si se na kraju odlučila za znanstveni put?
Ah, da, knjiga je zapravo nastala od hrpe nekakvih zapisa i priča koje sam pisala u to doba, ali čak sam se i tada više bavila znanošću. Zapravo me na to da ozbiljno razmislim o karijeri u znanosti nagnao projekt na kojem sam radila u trećem razredu srednje škole s prijateljicom Viktorijom. Bavile smo se anomalnim diobama stanica izloženih nikotinu pa smo, kao dio tog projekta, jedan dan u tjednu provodile na PMF-u, gdje su nas i studenti i profesori podjednako učili dok smo prvi put u životu radile s opremom o kojoj smo dotad samo čitale. S tim smo projektom pobijedile na državnom natjecanju iz biologije, a kasnije, kad sam ja već živjela u Americi, nas je Viktoria predstavljala i na Olimpijadi u Rusiji odakle smo donijele srebrnu medalju. To mi je zapravo bio prvi ulet u svijet znanosti u kojem sam, premda sam promijenila granu, ostala do danas.
