Intervju: dr. sc. Nenad Ban
Prof. dr. sc. Nenad Ban obično se spominje kao jedan od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika u svijetu. Nakon završenog studija u Zagrebu, za doktorski studij i postdoktorsko usavršavanje odabrao je SAD, nakon čega se vratio u Europu. O njegovim postignućima govori i činjenica da je Sveučilište ETH Zürich promijenilo svoja pravila kako bi, kao znanstvenik mlađi od 35 godina, mogao dobiti stalnu poziciju profesora strukturne biologije. Od tada niže uspjehe kao voditelj grupe na istoimenom sveučilištu, a za mbio.hr prisjetio se početka karijere, objasnio važnost bazičnih istraživanja u medicini, ali i dao uvid u radne navike, atmosferu i pitanja koja pokreću njegov laboratorij.
Dobitnik ste nagrade Ernst Jung za medicinu, iako se bavite bazičnim istraživanjima. Kakva je danas zapravo važnost bazičnih istraživanja u medicini?
Otkrića u području biokemije i molekularne biologije ključna su za razvoj novih lijekova i metoda liječenja, zbog čega bi se moglo reći da bazična istraživanja predstavljaju osnovu primijenjene medicine i farmacije. Naravno, neće svako bazično istraživanje direktno doprinijeti razvoju novog lijeka. No upravo zato što je teško predvidjeti koja će otkrića biti primjenjiva, važno je podržavati bazičnu znanost i baviti se njome. Vezano uz samu Ernst Jung nagradu, ona se naizmjenično dodjeljuje znanstvenicima koji se bave bazičnom znanošću i proučavaju teme koje su od velikog značaja u biomedicini te liječnicima koji se bave kliničkim istraživanjima.
Tijekom svojeg postdoktorskog usavršavanja radili ste na rasvjetljavanju strukture i funkcije ribosoma u laboratoriju dr. sc. Thomasa Steitza, a upravo za otkrića na kojima stoji i Vaše ime dr. sc. Steitzu dodijeljena je Nobelova nagrada za kemiju. Kada se na tražilici upiše ime Vašeg mentora, lako je uočiti da je njegov prijašnji mentor dr. sc. William N. Lipscomb Jr. također dobitnik Nobelove nagrade, dok ste vi navedeni pod kategorijom "notable students". S obzirom na to da ste Vi već treća generacija znanstvenika sa zapaženim uspjesima, kako biste opisali dobrog mentora i koje su najvažnije stvari koje ste Vi naučili od svojih mentora prije nego što ste postali voditelj laboratorija?
Ulogu znanstvenog mentora smatram ključnom za mlade istraživače. Moji su me mentori naučili da je presudno baviti se važnim problemima u znanosti te da ne treba brinuti o broju publikacija, već o kvaliteti istraživanja i značaju postignutih rezultata. Jednako tako, naučio sam da vrijedi biti strpljiv i ustrajati na zanimljivim projektima. Kako bi to bilo moguće, potreban je i uspješan mentor na prepoznatoj instituciji, budući da to olakšava bavljenje važnim pitanjima u znanosti. U kvalitetnim laboratorijima i institucijama frekvencija velikih otkrića općenito je viša pa su samim time veće i šanse da će se u tom okruženju moći identificirati i riješiti ključni znanstveni problem. Također, uspješan rezultat u laboratoriju koji je otprije poznat po značajnim rezultatima svakako će odskakati u znanstvenom okruženju te biti primijećen, kao i osoba koja se tim projektom bavila.
Gledajući Vaše kontinuirane uspjehe, moglo bi se reći da ste tijekom svoje karijere postavljali jako dobra pitanja te uspješno pronalazili odgovore na njih. U nekoliko ste navrata spomenuli da su Vas ribosomi prvi puta zainteresirali još u srednjoj školi, no čak i u području istraživanja ribosoma postoje razni laboratoriji koji se bave raznim pitanjima. Čime ste se vodili kada ste birali laboratorije za usavršavanje i čime se vodite danas kada birate točne teme budućih istraživanja?
Dva su me motiva dovela do toga da istražujem ribosome te proces sinteze proteina. Moj prvi susret s ribosomima dogodio se još u srednjoj školi, kada sam uočio da su oni od ključne važnosti za sve aspekte života na Zemlji. Godinama sam planirao i razmišljao na koji bi se način mogla riješiti struktura te detaljnije razjasniti funkcija ribosoma. Međutim, bio sam svjestan da je za pronalaženje odgovora na to pitanje također nužno raditi s osobom koja ima iskustva u rješavanju takvih kompleksnih i tehnički zahtjevnih problema u strukturnoj biologiji. Na kraju sam odlučio poslati prijave znanstvenicima čije su me prethodne publikacije impresionirale, neovisno o tome jesu li se bavili ribosomima. Jedan od znanstvenika kojima sam napisao pismo bio je i dr. sc. Thomas Steitz, koji je igrom sudbine tijekom intervjua spomenuo da već dugo sugerira ljudima u svom laboratoriju da pokušaju riješiti strukturu ribosoma. To je bio ključni trenutak u kojem sam zaključio da želim pokrenuti taj projekt na Sveučilištu Yale, koje je jedno od najboljih sveučilišta u području strukturne biologije. Dakle, omogućeno mi je bavljenje važnim projektom u odličnom laboratoriju na izuzetnom sveučilištu, a uz to sam zaključio da je tada pravi trenutak da se netko pozabavi tim problemom zbog znanstvenih prodora koji su se mogli očekivati u budućnosti. To se ispostavilo točnim – bio sam na pravom mjestu u pravo vrijeme i izabrao sam ključni projekt. Možda se i danas izvrsni studenti koji čitaju naše publikacije odluče prijaviti za rad u mojoj grupi pa se tako održava pristup znanosti koji sam naučio i koji sam primjenjujem.
Koja su glavna pitanja kojima se Vaš laboratorij trenutno bavi?
U mom laboratoriju proučavamo mehanizme odgovorne za sintezu proteina u mitohondrijima i eukariotima općenito. To uključuje ribosome i njihove interakcije s različitim faktorima koji sudjeluju u procesu sinteze proteina. Zanima nas, na primjer, kako ribosomi tijekom sinteze dopremaju membranski protein do stanične membrane, koje su specifičnosti procesa sinteze proteina u mitohondrijima te kako je sinteza proteina regulirana u našem organizmu.
Kako izgleda jedan radni tjedan mladog istraživača u području strukturne biologije?
Tipični tjedan studenta koji radi na znanstvenom projektu u mom laboratoriju uključuje planiranje i provođenje biokemijskih eksperimenata, korištenje modernih i skupocjenih instrumenata (npr. sinhotron ili elektronski mikroskop), računalnu analizu dobivenih podataka, interpretaciju rezultata i skakanje od oduševljenja ako eksperiment uspije. Tu je također rasprava o rezultatima s kolegama i prezentacija na informalnim sastancima, ali i kava, razgovor i slavlje uz “happy hour” koji se petkom odvija na Sveučilištu ETH.
Imate li neki savjet za studente koji razmišljaju o znanstvenoj karijeri?
Smatram da je u znanosti, kao i u sportu i brojnim drugim profesijama, važno okružiti se ljudima koji su u onome čime se bave u tom trenutku bolji od nas. To je jedini način da se napreduje, mnogo toga nauči te da se zatim stečeno znanje i iskustvo počne primjenjivati da bi se došlo do novih znanstvenih otkrića. Naravno, nema smisla nepromišljeno srljati na najbolja sveučilišta i u najbolje laboratorije bez dovoljno predznanja, no mislim da je bitno to učiniti u trenutku kada čovjek osjeti da je spreman za nove izazove. Osim toga, važno je spoznati za što smo posebno nadareni i zainteresirani. Kada je netko izuzetno dobar matematičar ili ima sposobnost apstraktnog razmišljanja, a nije spretan u laboratoriju, onda nema smisla da usmjeri svu svoju energiju da postane eksperimentator. Netko će biti izvrstan u prostornom snalaženju, a netko u pamćenju podataka. To je sasvim u redu jer svaka grana ili područje znanosti zahtjeva ljude različitih sposobnosti. Dakle, važno je naći svoje mjesto u znanosti, a zatim raditi na tome da se prirodne sposobnosti razviju u okruženju koje potiče kreativnost i napredak.
